Smrt Smail-age Čengića Ivan Mažuranić
Mažuranić je pronašao inspiraciju u istinitom događaju iz 1840. godine kada je na Mljetičkom polju istočno od Drobnjaka, u borbi protiv Crnogoraca, poginuo turski vojskovođa i velikodostojnik Smail-aga Čengić, koji je četiri godine prije toga nanio Crnogorcima težak poraz, kojom je prilikom poginulo i više članova znamenita roda Petrovića.
U pet pjevanja pjesnik je uspio uskladiti dvije osnovne linije: jedna — silazna — vodi Smail-agu od vrhunca moći do poraza, a druga — uzlazna — prati Crnogorce na njihovu borbenu putu od mučeništva do trijumfalne pobjede. Takav slijed događaja najpotpunije je izrazio neke osnovne misaone premise Mažuranićeva pogleda na život i ljude, prije svega njegovu vjeru u neminovnost pobjede Dobra nad Zlom.
Fabula spjeva, ako je tako možemo nazvati, vrlo je jednostavna: Čengić zapovijedi da njegovi podređeni smaknu zarobljene Crnogorce. Mudri starac Durak savjetuje mu da odustane od takve krvave kazne, jer će navući na sebe osvetu, ali zbog toga se Čengić odmah osvećuje samome Duraku — namjenjujući mu istu sudbinu kao i turskim neprijateljima. Durakov sin Novica, inače poznati turski nasilnik, moli milost za oca, ali uzalud. Da bi se osvetio Čengiću, Novica prelazi na stranu Crnogoraca, pokrsti se, i pomaže osvetnicima na putu do logora Smail – age Čengića, koji u međuvremenu okrutno muči jadni kršćanski narod.
Iznenadnim noćnim prepadom Crnogorci pobjeđuju Turke, koji pružajući otpor pogibaju jedan za drugim, među njima i sam Smail – aga. Da bi višoj pravdi bilo udovoljeno, voljom pjesnika pogiba i Novica, nekadašnji turski krvnik. Spjev završava slavljenjem kršćanstva i slobode.
O DJELU Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića
Ovaj ep književni su povjesničari i kritičari mnogo analizirali i tumačili, utvrdivši gotovo jednoglasno kao činjenicu, da se svojom vrijednošću uzdiže u vrhunska ostvarenja čitave naše poezije.
Mažuranićeve specifične književne i filozofske predispozicije došle su do najpunijeg izražaja upravo u epsko-lirskom obliku od 1134 stiha strukturirana u pet dijelova (A g ov anj e, Noćnik, Četa, Harač i Kob).
Smrt Smail-age Čengića u isto je vrijeme stihovana pripovijest, i refleksivna poezija, i scenarij za dramu, i čista lirika, a da su ipak svi ti slojevi organski stopljeni u jedinstvenu cjelinu.
Smail-aga je lik kakav često nalazimo u romantičarskoj literaturi, ali Mažuranić je uspio da ga ne pretvori u negativnog junaka.
U skladu sa svojim nacionalnim i idejnim shvaćanjima i osjećanjima, Mažuranić je Smail-agi dao realne psihološke dimenzije; on ga je romantičarski uzdigao kao simbol sadističkog tiranina, koji uživa u mukama slabijih, ali kome sudbina već priprema pad i smrt.