Skup Marin Držić
Sadržaj djela Skup Marin Držić
Skup, tj. škrtac, toliko je zaljubljen u svoje blago, da ne priznaje ni svojoj kćeri Andrijani pravo na Ijubav s mladim Kamilom, nego je prisiljava da se uda za starog i nevoljenog, ali bogatog Zlati Kuma.
Na toj osnovi stvara se zaplet s nizom izvrsnih likova, od Džinove »godišnjice« Grube (po temperamentu nalik Petrunjeli iz Dunda Maroja), do Kamila, sluge Munua i smiješnog Kotoranina Pasimahe.
Ljubav mladog Kamila i Andrijane nije u Skupu plod trenutne nesmotrenosti kao u Aulularijama, već prava Ijubav dvoje mladih, što naš autor i moralno opravdava u razgovorima Dživa i starog Nika.
U Skupu Držić zastupa pravo mladosti na ljubav, izvrgavajući ruglu konvencionalne brakove radi materijalnih interesa. Nenametljivo upletena u glavnu intrigu, Držićeva kritika postojećih društvenih odnosa djeluje umjetnički to sugestivnije što više proizlazi iz scenski uobličenih odnosa.
Ova je komedija u tom smislu i slika vremena i njegova zgusnuta savjest, a ujedno, na općeljudskom planu, osuda egoizma.
O DJELU Skup Marin Držić
Motiv škrtca često je obrađivan u klasičnoj književnosti, od antičkih komedija, preko Terencija (Heautontimorumenos) i Plauta (A u lularia) do Držića, Moliera (Škrtac).
Ova komedija u pet činova — koja je do nas došla u krnjem obliku, bez završetka — sadrži niz dramaturških elemenata koje nalazimo i u drugim komedijama o psihički deformiranim manijakalnim tvrdicama, ali je Držić u nizu prizora uspio oblikovati ne samo glavne nego i sporedne likove na posve svoj način, daleko od svakog uobičajenog rješenja.
IZ DJELA
Prvi čin, drugi prizor
STARAC:
Variva, Variva!
VARIVA:
Domalo ga ti vario. Idem u pakao; Grube, zbogom! Nemo’ve, moja
lijenčinice, s kojim govorit od šta smo sada besjedili.
STARAC:
Ogote, kad mene nije u kući, okameni se u kući.
VARIVA:
Hodi, tamo se ti okamenio! da gdje ću stat neg u kući?
GRUBA:
Vari, Vare, pakao vari!
S mladijem mladi,
s starijem stari!
Da’ mi mlada,
ne hajem glada;
ako me je mlad ubio,
ali mi je, brajo, mio.
Voljela bih ja mlada gospodara nego stara.
VARIVA:
Bizgiča!
STARAC:
Magarico, što iščekuješ na vratijeh? da ja iziđem, je li? da razvrćeš
što je po kući?
VARIVA:
Tezoro da t’ nađem, veliku tugu!
STARAC:
Tezoro, ah, tezoro? odkud ti umiješ dotle?
VARIVA:
Umijem! Da ti hoću ukrasti, ne bih ti imala šta ukrasti neg paučinu;
toga ti je najpunija kuća, ni daš mesti…
STARAC:
Ni dam mesti, pače neću da meteš.
VARIVA:
… ni daš kuhat. Ključe od ognjišta držiš kao da ti je tezoro u ognjištu.
Kći ti se namrije glada, djevica kao anđeo! Nije li ti grijeh?
STARAC:
Tezoro, kako da mi je tezoro u ognjištu! Cesto li to tezoro uspomenu’eš!
Nijesu ti lopiže ni lonci na pameti.
VARIVA:
Na pameti mi su prazni lonci i glad kojijem nas moriš.
STARAC:
Stav’ pamet, Variva! Da nijes’ veće ni uzbilj ni ušal, — da te vrag
ne uzme, — o tezoru progovorila! S vragom ćeš učinit da nas istom tkogodi zakolje. Tebi je tezoro sve na jeziku; tkogodi će uzet nazbilj da je u nas tezoro, zaklat nas će, ter neće ni tebi prostit i oko- ristovat se će. Zato, Variva, o tezoru ne govori.
VARIVA:
Koje tezoro? Što je tezoro? Oto da’ da se štogodi .objedu kupi, a o tezoru ti misli.
STARAC:
Starešino, zla ženo, o kom ću tezoru mislit? Poznavam ja tvoje ma- licije, ma mi ćeš domalo u kući stat. Koju si malo prije spiju postala u kuću? Što ktijaše ona mala guba u mojoj kući? Ja te ću! Uzidi gori, pođ’ u Andrijane gori, š njom stoj; da se ni jesi od nje dijelila!
VARIVA:
Objedu hoće li se što varit?
STARAC:
Ne bi Variva bila, da o varenju vazda ne misliš! Ja imam mislit o tomu, a ti pođ’ k Andrijani ter pređi.