Ruke Ranko Marinković
Sadržaj:
Pripovjedač promatra Lijevu i Desnu ruku kako se maze i odmaraju jedna u drugoj na nečijim leđima. Iako su nastale u isto vrijeme i iz iste želje majke i oca, Desna ostavlja dojam starije, ozbiljnije, snažnije. Kao da se pažljivo brine za Lijevu koja se mazi i pjevuši neku dječju pjesmicu što desnoj smeta pa joj se počinje podsmijavati i omalovažavati je.
Prema riječima Desne ruke, Lijeva gotovo ništa ne zna. Ne zna pisati, raditi, djelovati, ne zna čak ni listati knjigu, već samo služi kao stalak koji knjigu pridržava.
Lijeva odgovara da je sve to samo zato jer je On (njihov vlasnik) dešnjak. Da je ljevak, lijeva bi, kako ona tvrdi, sve radila bolje i samostalnije nego Desna. Bolje bi znala slikati, pokretati marionete, rezati nokte, šivati, vezati kravatu, bolje bi brijala od Desne.
Pri spomenu brijanja obje se ruke sjećaju događaja kada je Desna pokušala ubiti vlasnika rezanjem žila na Lijevoj ruci.
On je cijele te noći u suzama uzdisao da ne može više i da bi sve trebalo završiti. Na kraju je, napisavši oproštajno pismo, odveo Desnu ruku do britve i ona se nije mogla oduprijeti njegovoj želji, njegovim riječima.
Lijeva je razumjela da On ne želi smrt jer ona zna da riječi ne znače želje. Lijeva razumije Njegove iskonske potrebe, osjeća kada je žedan, kada čezne za veseljem, ona je Njegova veza s prirodom dok desna sve preoblikuje, pobjeđuje prirodu. Lijeva optužuje Desnu da stoljećima uništava svijet, ubija svojim prstima.
Podsjeća Desnu kako je, u ime tobožnje pravednosti i dužnosti, potpisala smrtnu presudu čovjeku, ne zbog onoga što je učinio, već zbog onoga što je rekao. I iako ju je Lijeva pokušala spriječiti, jer nisu njegove ruke pogriješile, nego njegov jezik, Desna se nije obazirala.
Njezino je opravdanje da su i ruke krive jer su, skrivajući se u džepovima, potvrdile ono što je jezik govorio. A jezik je uvrijedio njihovu čast simboliziranu kukastim križem, snopom sa sjekirom rekavši da mu je dosta svih tih znakova.
I Desna je, ne zadrhtavši, potpisala smrt. A navečer je istoga dana milovala kosu i lice neke žene dršćući od ljubavi.
Lijeva se bijesno izvlači iz zagrljaja Desne i one posvađano vise svaka sa svoje strane.
Nailaze dječak i djevojčica. Desna ruka pogladi djevojčicu koja je prolazila pored nje. Lijeva je dječaka kvrcnula po nosu, a ovaj je pljunuo na nju. Desna ga ruka pljusne uz negodovanje Lijeve koja razumije da je dječaka možda zaboljelo kada ga je kvrcnula. Za Desnu je ruku pljuvanje po njima najveća uvreda časti. Dječak je, krvareći iz nosa, dozivao roditelje.
Ubrzo je došao dječakov otac i saznavši da je dječak bio udaren, i sam pljune nazivajući ruke ubojicama. Dolazi do tučnjave u kojoj Desna ruka napada oca koji se brani pa se u tučnjavu uključuje i Lijeva pridržavajući oca dok ga Desna udara po licu.
Vidjevši krv na očevu licu, dječak ugrize Lijevu ruku pa ona pušta očevu košulju, a otac posramljen bježi. Noge odmah krenu u potjeru za ocem, ali se dječak baci pod njih, a Lijeva i Desna se ruka nađu na cesti u prašini. Bile su okrvavljene, posramljene, nemoćne…
Lijeva nježno pomaže povrijeđenoj Desnoj ustati se. Odlaze ne osvrćući se na svoje krvave tragove na pločniku, gladeći jedna drugu, razmišljajući o osveti.
Da bi ih očistio od krvi, Obraz pljune na obje.
Književna vrsta: novela (kratki prozni tekst s manjim brojem likova. Sadrži jedan događaj i najviše se bavi pojedinačnim ljudskim sudbinama. Obično završava poantom)
Ideja: kroz odnos između Lijeve i Desne ruke, Marinković progovara o podijeljenjosti unutar čovjeka, njegovoj podvojenosti i necjelovitosti. U čovjeku se neprestano sukobljavaju ono iskonsko, prirodno, dobro i ono što ga u potpunosti razlikuje od životinje, ono stvaralačko, ograničeno zakonima, čašću, razumom.
Glavni likovi
Desna ruka i Lijeva ruka
Desna ruka simbolizira razumno u čovjeku. Desna je ruka pametnija, snažnija, spretnija, sposobnija, ozbiljnija. Ona piše, slika, kroti prirodu, prilagođava je sebi, gradi, stvara, ali istovremeno je, prilagođavajući je sebi, uništava i udaljava se od nje. Desna ruka drži nož, puca, ubija i uništava druge ruke. Ona izvršava čovjekove želje i riječi, potpisuje smrtnu presudu.
Lijeva je ruka simbol ljudske osjećajnosti. Ona ne gradi, ne piše, ona je pomoćnica Desnoj, nespretna je, slaba i nenaučena. I dok se Desna rukuje, gradi, dobiva poljupce, Lijeva joj služi kao hvataljka, ali je istovremeno zbog toga bliža čovjekovoj pravoj prirodi. Ona je nježna, brižna, suosjećajna, razumije osjećaje drugih, ali ne razumije čovjekove riječi. Ona komentira da riječi dolaze s Jezika i da ne znače odmah želju i zapovijed. Riječi, uostalom, ne znače mnogo, kad ih se izgovori, postaju nebitne i zapravo maskiraju prave želje. No, to Desna ruka, koja je racionalna, lukava i naučena, ne može razumjeti. Ona samo čuje riječi i ide za njima.
Iako su često u sukobu jer su potpuno suprotne, u trenutcima kada je jedna ugrožena, druga joj se pridružuje i zajednički se odupiru opasnosti i bore se jedna za drugu, odnosno za čovjeka.