Put bez sna Ivan Aralica
O romanu Put bez sna
Put bez sna je roman koji je prvi dio morlačke tetralogije. Morlačku tetralogiju čine romani Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal.
U romanu je opisana seoba hrvatskog naroda koji krajem 17. stoljeća odlazi iz Hercegovine zbog najezde Turaka.
Sadržaj
1687. godine prema Splitu krenuli su Petar Vučković, fratar ramskog samostana i Šimun Grabovac, koji potječe iz obitelji kovača te je majstor u još tri zanata.
U Split ih je pozvao Antonijo Zen, mletački zapovjednik konjice, a oni dolaze kao predstavnici ramskog kotara. Bili su zabrinuti zbog njegova poziva, fratar Petar zabrinut je zbog odgovornosti koju je imao, a Šimun ne zna što će mu taj razgovor donijeti. Naime, nije se više smio vratiti natrag u Ramu.
Obitelj Grabovac bila je poznata u čitavoj Rami po svojoj zanatskoj vještini, kao majstori kovači, drvodjelje, zidari…
Upravo zbog takvih sposobnosti Šimun je upao u nevolje.
Durmiša Beganović, čiji je nadimak bio Treho, bio je bogati seljak kojemu je Šimun obnavljao zahod, te je prilikom rada u jami pronašao križ kojega je izvadio, a Treho ga je ponovno htio baciti i na taj način je uvrijedio Šimunovu vjeru, zbog toga Šimun odbije nastaviti raditi za njega.
Dogodilo se da se Treho sutradan razbolio, uspio ga je spasiti svećenik uz pomoć čudotvornog zapisa. Čitavo selo je bilo uvjereno kako ga je prokleo Šimun. Na Šimunovoj strani bio je samo Lutve Hadžibegović, koga su svi smatrali vrlo mudrim.
Nakon što je Treho ozdravio pokrenuo je sudski proces protiv Šimuna. Proces je vodio jedan mladi pravnik koji je vjerovao da je Šimun nevin, i donio presudu u korist Šimuna.
Treho nije odustajao u svom naumu. Odlučio je otići u Sarajevo okrutnom i potkupljivom sucu.
Lutve je znao za namjere koje je imao Treho te je upozorio Stjepana Matića, gvardijana samostana koji se nalazio na Šćitu. Gvardijan upozori Grabovca neka sakrije sina. Predloži kako je najbolje da krene zajedno s fra Vučkovićem u Split.
Fratar Vučković bio je prvorođeni sin u obitelji, a prije nego se zaredio zvao se Josip. U obitelji je osjećao kao da je izdvojen od drugih, a kako je vrijeme prolazilo taj osjećaj se sve više pojačavao.
Njegov otac je prema njemu bio hladan, a njegova majka brižnost prema njemu nikada nije pokazala pred ocem i ostalom djecom. Nakon što je napunio osam godina, odvela ga je u Kreševu, Peri Lukiću, svome ocu.
Djed se nastavio brinuti o njemu. Obrazovao se u školi koja je pripadala fratrima te je ubrzo poželio postati svećenikom. Nakon smrti djeda, njegova majka došla je u Kreševo, a tada se saznala i prava istina o njegovom podrijetlu.
Saznao je kako je začet prije nego su se njegovi roditelji vjenčali, u grijehu. Njegov otac je poginuo prije nego su se on i njegova majka uspjeli vjenčati.
Njegov djed ponudio je ruku svoje kćeri slugi Vučkoviću kako bi je spasio od sramote, a uz to i bogati miraz. Njegova obveza bila je priznati dijete, te brinuti o njemu sve dok ne napuni osam godina.
Nakon smrti djeda brigu o dječaku trebali su preuzeti njegovi ujaci u trajanju od dvije godine, jer nakon dvije godine polaže redovnički ispit.
Ujaci i njegova majka dogovorili su se da ga pošalju u Sarajevo, ondje je radio kao sluga i zarađivao za svoj život. Mijenjao je poslove, ali i učio turski i španjolski jezik.
Kada je prošlo tri godine vratio se natrag u Kreševo, te se zaredio na Visovcu, a zatim odlazi na Ara Coeli, rimsko sveučilište, te zatim godinu dana u Padovu.
Kako je poznavao turski jezik poslali su ga u Budim kao nastavnika, a on se uspio izboriti da ga pošalju u Bosnu.
Razgovarajući napokon su stigli i do Antonija Zena. Fra Vučković ga je smatrao podmuklim zbog priča koje je čuo o njemu. Antonijo Zen je svoje umijeće vladanja drugima doveo do savršenstva i bio je pravi predstavnik takvih ljudi.
Kroz korespodenciju između Antonija Zena i Državne inkvizicije otkriveni su lukavi planovi mletačke politike, sredstva kojima pribjegavaju, a sve kako bi ostvarili svoje ciljeve.
Zbog gubitaka koji su se dogodili u Panoniji, dio turske vojske povukao se natrag u Bosnu te unosio nemir među stanovništvo.
Mehmed Atlagić bio je novi bosanski paša i vodio je politiku koja nije uključivala teror, koja je omela planove koje su imali Mletci, te su smatrali kako ga je potrebno maknuti. Osim toga, smetalo im je i što više jačaju kotarski serdari Stojan Janković i Smoljan Smiljanić, te su planirali njihovu smrt.
Također se saznaje i kako Antonijo Zen smatra da su svi planovi ostvarivi, ali ga zabrinjava Vučković. Antonijo Zen smatra kako je Vučković opasan jer je želio spasiti narod od terora Turaka. Zen predlaže da će u Sinju dopustiti izgradnju samostana i škole te naseljavanje Cetine, ukoliko iz naroda dobije dvije tisuće vojnika.
Vučković prihvaća prijedlog te odlazi u Ramu po ljude, dok Grabovac ostaje kao talac i vodič u pratnji Antonija Zena.
Zen dobije priliku ukloniti Mehmeda Atlagića uz pomoć gvardijana Stjepana Matića, te otrov šalje u zapečaćnom pismu koje daje Vučkoviću.
Janković i Smiljanić putovali su zajedno sa Antonijom Zenom u Ramu, a na putu Zen dobije priliku ubiti Jankovića. Izazvao je sukob u kojemu je Janković poginuo.
Također, Smiljanić ima problema sa želucem, ali je Antonijo Zen dogovorio s liječnikom da u lijek umiješa i otrov te ga je tako polako trovao.
Nakon što se Vučković vratio u Ramu, stanovništvo nije s oduševljenjem prihvatilo Zenov zahtjev za dvije tisuće ljudi. Gvardijan Matić pročitao je pismo u kojemu Zen od njega traži da ubije Mehmeda Atlagića, što on odbija, te poludi, zapali samostan i krene na put bez sna zajedno sa stanovnicima.
Vučković događaje koji su uslijedili opisuje u pismima Boži Vučkoviću, svome bratu, tako navodi da su vojnici prije odlaska zapalili sela, s nekim selima isto su učinili i seljaci.
Nakon što su došli u Cetinu, bili su smješteni u ukupno tri logora, a Antonijo Zen je zabranio naseljavanje sve dok to ne odobri Senat.
Vučković i Zen su se sukobili jer nije dopuštao izmorenom narodu naseljavanje, a Zen ga je krivio za to što nije omogućio ubojstvo Matića.
Kada je prošlo tri dana Zen dolazi s odobrenjem Senata za naseljavanje te traži Matića kako bi mu mogao pružiti liječničku pomoć, ali je Matić ubrzo umro. Narod je pričao kako je otrovan.
U benediktanski samostan na Poljudu u Splitu smješteni su fratri koji su stigli iz Rame. Poslije smrti skitnice za kojega su mislili kako je špijun Antonija Zena netrpeljivost prema fratrima postala je veća.
Nije im dopušteno da se vrate u Cetinu, tako jedni odu u Senj, drugi u Čitluk, u kulu bega Sultanovića, s njima je otišao i Vučković.
Ondje ih zarobe vojnici vezira Delbatana koji je vidio kako je Vučković učen čovjek, postao je glavni vrtlar na dvoru u Bagdadu.
Nakon nekog vremena Vučković od vezira saznaje kako ga je Antonijo Zen izdao.
U zarobljeništvu Vučković piše svome bratu i sanja kada će se vratiti u svoju domovinu.
Likovi romana Put bez sna
Fratar Vučković – fratar Ramskog samostana, na poziv Antonija Zena odlazi u Split kao predstavnik ramskog kotara
Šimun Grabovac – potječe iz kovačke obitelji nadaleko poznatoj po svojoj vještini, u Split odlazi na poziv Antonija Zena
Antonijo Zen – zapovjednik mletačke konjice
Durmiša Beganović – nadimak mu je Treho, seoski moćnik