Pripovijesti Dinko Šimunović

Pripovijesti Dinko Šimunović

SADRŽAJ 

Oslanjajući se na svoju bliskost s ljudima jednog dije­la Dalmatinske Zagore Šimunović je ostvario niz antologijskih novela, u kojima je otkrio svoj dar zapažanja realističkih detalja i posebni smi­sao za kompoziciju cjeline. Raspon tema je velik, pa tako nalazimo njegovo oduševljavanje s prošlošću izraženo nedostižnom ljepotom stila i jednostavnošću najboljih narodnih pjesama („Kukavica“, „Dvije ces­te“, „U planinama“) pomiješano s pjesničkom ekstazom („M u l j i k a“). Šimunović je tražio zdrave ljude prirode, plemenite i primitivne; pri tom nije zazirao ni od idealizacija i melodramskih kon­strukcija („Demo“, „Alkar“), ne skrivajući svoj antiklerikalizam („Čudo“, „Krstonoša“). Zapažajući socijalne probleme, nije im mogao naći prave uzroke niti svoje suosjećanje pretvoriti u kri­tički prosvjed („Krčma“). Šimunovićeva socijalna kritika više je djelo romantika nego ideološki uzdig­nutog modernog duha.

Uglavnom se zadovoljio uočavanjem razlika između staroga i novoga; između građana (»lacmana«) i seljaka („Jakov Desnica i golubovi“). S mnogo više udubljivanja ulazio je u psihološko analiziranje onemogućenih Ijubavi i suspregnutih, zatom­ljenih osjećaja, opisujući sugestivno teške sudbine plemenitih djevojaka i seoskih žena („Rudica“). U „Dugi“ je npr. razobličio malo­građanske uske okvire, u kojima djevojčica Srna ne vidi za sebe drugu perspektivu nego da postane muškarac, a da bi joj se to čudo dogodilo, vjeruje da mora protrčati ispod duge. Taj motiv ljudske želje koja se ne može ostvariti, kao što se ni ispod duge ne može protrčati, možda je osnovni pokretač Šimunovićeva stvaralaštva uopće.

Iz djela Pripovijesti Dinko Šimunović

KUKAVICA (odlomak)

Grmi i lijeva, lijeva i grmi; sve se više smrkava, a mi to jače piljimo u ono podzemno vrelo, ali ništa vidjeti. Golubovi pećinari i vrane smušeno lijetali povrh nas hoteći se zakloniti u rupe one raspucane hridi, Ali se plašili i opet zalepršali nad nama. Još dalje i više vijali orlovi krstaši, a ne čusmo buke velikih im krila, jer pod nama još jače šumila i ključala voda.

        Uto prestade i kiša i vjetar, ali se snoćalo, te vrelo postane crno, a i sve drugo potamni. Domala nijesmo baš ništa vidjeli, te babo odluči u mlin po kakvo svjetlo.

        Ali zastane još malo, pljune u vodu i stane srdito grditi Spasoja, da je kukavica kao što i ja, te ode po luč.

        Moradoh ostati, da čuvam vrelo, iako me bijaše strah sama u onakoj tmini i pustoši.

        Prije no ode, turi babo u zjalo lonac, da ovnovi zapnu i u jezero ne pođu. Ali čim je otišao, malko se razvidi, te ugledam, da je kolca nestalo. Zato još bolje napnem i oči u uši, da voda ne ponese i ovnove u jezero, i spremim se, da ih ščepam i time babi ugodim.

        Bit će se zabavio tražeći po mlinu luč, kadli nešto zapljuska, a onda zjalo zaglogota promuklo i drukčije — kao da se nečim davi.

        Gledam ja i gledam, hoće li zabijeliti ovnovi, no mjesto bje­lila ugledam da se nešto crni. Pomislim da su to crni ovnovi, i čvrsto prihvatim da ih jako vrelo ne ponese u jezero. Držim ja čvrsto, ali voda jaka i studena kao mraz, pa mi ručice zatrnu. Pu­stiti ne smjedoh, makar mi obadvije pukle, jer znam što bi od mene bilo.

        Uto evo i babe s lučem, ali ipak ne mogosmo vidjeti što je ono crnilo, jer ga voda premetala, a luč je samo pištao i dimio s malo plamena. Babo mi daje luč i sam prihvati ono crno, što je dovaljala voda. Bijaše veliko i teško, pa istom kad treći put nategne svu snagu, izvuče ga na putić.

        Prisvjetlim … kadli… ririste Bože!… moj brat Spasoje bez glave! Poznasmo ga po odori i velikoj brazgotini nad šakom. Tu ga ugrizao vuk, kad ga je vadio iz gvožđa još živa.

        Bilo strašno vidjeti krvavi, splasnuti vrat, bez mlade crnoma- njaste glave našeg Spasoja! Ali ne bijaše raskidan: valjda da je presječen ne handžarom, već pravom damaškinjom, a ruka begova morala biti grom!

        Misliš, da sam se prepao? Čovjek se, pa i dijete, malih nevolja plaši, a u velikim samo zatrne.

        I babo samo dvaput ispruži ruke nad njim, a onda se prigne, prebaci obezglavljenog Spasoja na rame i donese ga u mlin.

        Čim ga položi na krevet i pokrije suknom, zamisli se i htjede ga prekrstiti. Ali kao da se spomenuo da nema glave, ne prekrsti ga, već sebe zubima za mišicu tako jako ugrize, da je ispod rukava potekla krv. I ode iz mlina pa niti ne pogleda niti reče kuda će ni zašto.

        Ostadoh sjedeći pokraj bezglavoga Spasoja tu noć i sutra cio dan očekujući baba, ali se babo nije vratio.

        Istom drugoga dana podnoć dođoše naši stričevići i strine pa me htjedoše povesti sa sobom… Ali ne odoh, nego sjedah misleći kod vatre, sve dok su opremili i odnijeli Spasoja.

        Kasno i opet dođe strina Vasilija i tetka Stana pa stadoše pri­povijedati što se zbilo, te što sam naslućivao i ja.

        Beg saznade kako se Spasoje vrti oko Ajke, i pođe da ga u polju traži, pa ga i nađe baš kad je zaklao ovnove, da ih podzemna voda k mlinu ponese. Uzbjesni, odsiječe mu sabljom glavu, a truplo baci u ponor, neka nam, mjesto ovnova, navečer prispije.

        Ali kazaše mi i to, što nijesam znao.

        Moj babo, hoteći osvetiti Spasoja. pođe k begovoj kuli, a beg ugledavši babu već izdaleka i pod oružjem, sjeti se zašto dolazi i obori ga hicem iz šešane.

        Mučao sam, legao kraj ognjišta i pričinio se da spavam. Strina i tetka govorile su još nešto podglas i naricale, a ja ukutrim, sve dok zaspe. U svanuće još su spavale, i tiho se počnem spremati na ono, što sam preko noći smislio.

        A što sam, ludo dijete, mogao smisliti drugo, već samo ono što sam vidio da čini babo. Uzmem nekakav stari dževerdan, zametnem se njime i tiho se odšuljam iz mlina. Htio sam iz zasjede ubiti bega ili Ajku ili koga mu drago od njegovih, da osvetim Spasoja i babu.

        Idem ja, idem, sve onim istim putem, kud sam išao onaj dan,, kad su se vila i Spasoje grudali, kadli susretnem igumana Tanasija gdje jaše. Začudi se te povikne još izdaleka:

         – Gdje to, junače, s dževerdanom, kad je veći od tebe? Kuda ćeš, ludo dijete?

Pripovjedim kako sam namjerio ubiti bega ili koga njegova, a on se nasmije i skine mi dževerdan što sam ga po zemlji vlačeći zablatio.

Puhne u cijev, a onda se i opet tužno nasmije, pa reče:

          – Ta puška ti je prazna, kukavico moja! Pusti osvetu dru­gima, a ti sa mnom pođi.

           Pokunjim se od srama, a on me prihvati jednom rukom te po­diže k sebi na konja, a moj prazni dževerdan prebaci na rame.

          Meni je bilo tako lijepo u njegovu krilu, da sam tiho zaplakao i jecajući milovao njegovu košćatu ruku. A on me tom rukom sti­skao uza se govoreći:

          – Ne plači, dijete, ja ću te othraniti, i postat ćeš kaluđer u našem staroslavnom manastiru.

           Iza dugoga bdijenja i od njegova milovanja zaspim, te se pro­budim istom onda kad je pod konjskim kopitima zatutnjilo. A to bijaše na mostu, što ga ti dolje vidiš; a ja ne vidim.

          Pa, hvala Bogu, dosta sam se nagledao za svoga vijeka. Džaba ti, što san; oslijepio, ali bih želio i oglušiti, samo da ne čujem što neki dandanas govore.

          Ipak su onda ljepša vremena bila: silu smo silom lomili, a sada šuti i trpi, pa da ti i u sijedu bradu zapljunu!

          Znadem mučati trpjeti, kad me kukavicom zovu, ali kad god ispovjedim brata hristjanina, lijepo mu ljubav prema drugom bratu hristjaninu spomenem, ali završim, da ne zaboravi i onu naših dje­dova, koja nas je spasila i održala sve do danas: — »Tko se ne osveti, taj se ne posveti«, rekoše!

         Pođi, sinko, no ako te mladi kaluđeri zapitaju, što sam govorio tako dugo, reci im da nova mudrost ne dostiže staru.

        Ne slušaj što lažu njihove đačke istorije, već slušaj i razmišljaj što naše gusle kažu.

         Čujem kako orahovo lišće šušti i miriše sveđer jednako, u vo vijeki Vjekov. Može li šuštati i mirisati drugčije?

         Tako je i narod!

         Amin, sinko, i pođi u miru božjem, ali se ne daj svakoj rđi.