Kabanica-karakterizacija Akakija Akakijeviča Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Izgled
Akakije Akakijevič onizak je, pomalo kozičav, riđokos pedesetogodišnjak s omanjom ćelom iznad čela. Kratkovidan je i naboran, kako pripovjedač kaže „hemoroidne boje“ zahvaljujući sanktpeterbuškom vremenu. Ne vodi brigu o odijevanju, uvijek ima nešto na odjeći, končić, trun sijena, smeće koje mu pada s prozora kuća dok prolazi ulicom. Na nogama ima čizme čije potplate redovito mijenja, nekoliko košulja i donje rublje. Odora mu je bila crvenkastosmeđe boje s vrlo uskim i niskim ovratnikom. Nosi staru, pohabanu kabanicu što mu ne smeta sve dok ne osjeti hladnoću zbog njezine izlizanosti.
Ime i podrijetlo
Njegovo prezime (Bašmačkin) znači cipela, ali nije jasno odakle potječe jer su svi njegovi preci i rođaci, a i on sam nosili uvijek čizme.
Otac mu je bio činovnik.
Akakije se rodio 23. ožujka, a ime je dobio po ocu jer se majka nije mogla odlučiti za bilo koje od imena koja su joj ponudili kumovi, a koja su joj se učinila u najmanju ruku nepoznata i smiješna (Mokija, Sosija, Hozdozat, Trifilije, Dula, Varahasije, Pavsikahije, Vahtisije).
Neobično ime koje je mogao dobiti ne bi bilo u skladu s njegovom osobnošću. Akakije je bio predodređen biti običan čovjek samim odabirom imena. Ponavljanje imena Akakije upućuje na monotoniju njegovoga života, u potpunom je skladu s njegovim poslom ponavljanja riječi koje prepisuje.
I njegovo je prezime besmisleno, nastalo prema predmetu iako se cipele ni po čemu ne mogu povezati s bilo kim iz Akakijeve obitelji.
Ime i prezime Akakija Akakijeviča Bašmačkina zvuči kao dobra zafrkancija, označava ispraznost i nemaštovitost, nekoga potpuno nebitnog.
Socijana karakterizacija
Akakije je bio činovnik za prepisivanje službenih spisa i kao da je oduvijek to bio i kao da je od rođenja formiran kao činovnik. Po činu je vječiti titularni savjetnik potpuno predan svojem poslu.
Toliko voli pisati, tj. prepisivati da i u slobodno vrijeme, dok se drugi činovnici izležavaju, odlaze jedni drugima u posjete, zabavljaju se, prepisuje spise koje je donio s posla.
Zarađivao je 400 rubalja godišnje što mu je bilo dovoljno za skroman život, no potreba za novom kabanicom za koju treba štedjeti pokazuje da je siromašan. Njegovo siromaštvo dokazuje i činjenica da se štedeći za novu kabanicu morao odreći večernjega čaja i večernjega pisanja uz svijeću, odrekao se čak i večere, rjeđe je davao košulje pralji na pranje da bi se manje kidale, a morao je i paziti kako hoda ulicom da bi što manje uništio potplate čizama. Živi u zabitom, slabo osvijetljenom dijelu grada o čemu govori dio teksta kojim ga pripovjedač prati do stana njegovoga kolege koji je u čast Akakijeve nove kabanice priredio čajanku. I njegova ostavština nakon smrti ide u prilog tvrdnji da je Akakije bio vrlo siromašan. Za sobom je ostavio: svežanj guščjih pera, dvadeset četiri arka papira, tri para čarapa, dva-tri puceta i staru kabanicu.
Psihološka karakterizacija – neambicioznost i nepromjenjivost
Akakije je zadovoljan svojim životom. Nema nikakvih ambicija, statičan je, čak ograničen i nema potrebu bilo što promijeniti. Kada i dobije priliku napredovati, on tu priliku ne prihvaća. Ostaje uvijek isti, na istom mjestu, istom položaju, uvijek činovnik za prepisivanje spisa.
Asocijalnost i neprilagođenost
Akakije živi u svojem svijetu slova nezainteresiran za sve što se oko njega zbiva.
Njegov se društveni život sastoji od odlaska u ured gdje se bavi usamljeničkim poslom. Nikada ne izlazi, osobito noću, ne odlazi u posjete kolegama, u šetnje, u kazalište, nikada ne karta, ne ogovara. Akakije živi u svojem svijetu u kojem nema nikoga ni ničega osim riječi koje uporno prepisuje ne znajući često ni što prepisuje.
Govorna karakterizacija Akakija Akakijeviča
Akakije uvijek govori tiho i isprekidano ne dovršavajući rečenicu. Ispraznost njegova života i njegovih misli, nedostatak ideja odražavaju se i u njegovom govoru. U njegovim su rečenicama najčešći prijedlozi, uzrečice, riječi bez ikakvoga značenja (ovaj, svakako, to jest…).
Odnos s drugim likovima
Zbog svih navedenih osobina Akakija nitko nije volio. Nitko ga nije poštovao. Čak se ni podvornici nisu ustajali pozdraviti ga, nisu ga ni primijetili „kao da obična muha prolijeće kroz čekaonicu.“ Nadređeni bi mu nepristojno i bez riječi gurnuli spis za prepisivanje na stol, a mlađi su činovnici neprestano pronalazili prilike narugati mu se.
Nesposoban oduprijeti se, Akakije se nije obazirao na poruge i dalje je marljivo prepisivao spise.
Ponekad su ga gurkali ispod ruke i ometali njegov rad, ali se ni u takvim trenutcima nije pobunio, nego bi ih glasom koji bi mogao izazvati samilost molio da prestanu. No, većina se kolega ne bi sažalila. Samo se jedan mladić zamislio nad tim ismijavanjem i razočarao se u svijet onih koji su se predstavljali pristojnima i obrazovanima, a u stvari su bili nečovječni i grubi.
Razvoj i promjena karaktera Akakija Akakijeviča
Akakijeva se osobnost mijenja kada shvaća da mora kupiti novu kabanicu. Saznavši koliko je mora platiti prvi put ne govori tiho.
Da bi mogao platiti kabanicu, Akakije mora promijeniti život i navike. Ni za što se u životu dotada nije morao truditi, a sada je morao pronaći način kako skupiti potreban novac, morao je planirati, odricati se, razmišljati. Prvi je put u životu imao cilj. Počeo je misliti o budućnosti. Postao je odlučniji, puniji. Konačno je imao nekoga, kao da se oženio.
Nova mu je kabanica postala smisao postojanja. Kada je postigao cilj, njegov je život dosegnuo vrhunac. Skidanjem stare i odijevanjem nove kabanice Akakijeva je preobrazba dovršena. Kao da se rodio novi Akakije.
Odjenuvši novu kabanicu, osjetio je ponos i u najsvečanijem raspoloženju odlazi u ured gdje svi odmah primjećuju promjenu i odmah se i odnos kolega prema Akakiju mijenja. Iako se ne snalazi u novoj situaciji, Akakije se dobro osjeća. Svi mu čestitaju, i pozivaju ga na čajanku svojega kolege.
Prihvaća poziv na čajanku u čast nove kabanice.
Cijeli se taj dan razlikuje od uobičajenih Akakijevih dana. Kod kuće nije kao inače prepisivao spise nakon ručka, nego se izležavao neprestano sa smiješkom pogledavajući kabanicu. Putem na čajanku primjećivao je ljude na ulici, njihovu odjeću, njihove kabanice. Čak je stao pred jednim izlogom promatrajući sliku ženske noge.
Na čajanci se ne snalazi i nakon nekog vremena postaje mu dosadno.
Kada mu je kabanica iste večeri ukradena, Akakije je potpuno razočaran, unezvjeren, traži pravdu i bori se za svoju kabanicu. No nakon susreta s visokom ličnošću, koja mu je pokazala „gdje mu je mjesto“ ostaje ponižen, svjestan da je nebitan i da mu nitko neće pomoći.
Promijenio se i više nema povratka na staro, a gubitak kabanice značio je upravo to – povratak na staro.
Akakije umire, ali njegov duh nastavlja tražiti pravdu i skida ljudima kabanice tražeći svoju, koju pronalazi upravo na visokoj ličnosti.
Pogledajte i:
Kabanica – detaljno prepričano
Kabanica – karakterizacija visoke ličnosti
Kabanica – analiza i interpretacija
