Kabanica-detaljno prepričano Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Gogolj na početku svoje pripovijetke radnju smješta na neki odjel jer želi izbjeći neugodnosti budući da su svakojake službene ustanove i ljudi jako osjetljivi kada ih se spominje. U takvom jednom odjelu u Sankt Petrburgu radio je Akakije Akakijevič. Bio je to neugledni činovnik koji se bavio prepisivanjem spisa. Nitko se u odjelu nije mogao sjetiti kada je počeo raditi ondje, kao da se rodio za svojim stolom i oduvijek prepisivao, uvijek u istoj odjeći, u istom položaju. Nitko ga na odjelu nije poštovao. Čak mu se ni podvornici nisu ustajali na pozdrav.
Na poslu je neprestano trpio nasilje. Kolege su mu se stalno rugale. Pričali su kako ga njegova kućepaziteljica tuče, bacali su na njega papiriće govoreći da pada snijeg, gurkali ga. On se uglavnom nije obazirao.
Samo jedan mladić nije sudjelovao u općem zadirkivanju. Čak se i sažalio i zgrozio nad okrutnim i grubim društvom koje se krije iza otmjene i profinjene maske.
Akakije voli svoj posao
Akakije je volio svoj posao i s ljubavlju je ispisivao slova. Ništa ga nije zanimalo. Pisao je i u svojoj unajmljenoj sobi, u vrijeme kada se ostali činovnici odmaraju i zabavljaju.
Živio je mirno sa svojom plaćom od 400 rubalja godišnje i bio je zadovoljan svojim poslom ne želeći napredovati. Kada mu je direktor jednom dao poseban zadatak prepisati neko pismo, ali ne doslovno, nego je trebao promijeniti naslov i nekoliko riječi, Akakije se nije snašao i toliko se mučio da je zamolio da mu ipak daju samo prepisivati spise.
Nije ga zanimalo kako izgleda i što se događa oko njega.
Pokidana kabanica
No, zahladnjelo je, došla je poznata sanktpetrburška zima i Akakije je osjetio da ga njegova stara kabanica više ne štiti od hladnoće. Pregledavši je, shvaća da se potpuno stanjila i iskidala. Odnosi je Petroviču, uvijek pijanom, ali prilično vještom krojaču, da je pokrpa. Iako se nadao da će ga krojač dočekati pijan i dobre volje pa će lakše sniziti cijenu, ovaj ga je dočekao nervozan. Kada je Petrovič pomno pregledao kabanicu, zaključio je da je previše pohabana i da se više ne može pokrpati. Izjavio je da treba sašiti novu koja će stajati 150-200 rubalja.
Razočarani Akakije tumara ulicama i odluči otići krojaču u nedjelju kada ovaj bude bolje volje nakon subotnjeg veselja. Ali ni u nedjelju Petrovič ne odustaje od svojega zaključka.
Akakije štedi za novu kabanicu
Akakije shvaća da od popravka stare kabanice neće biti ništa, ali i da će biti vrlo teško, s plaćom koju zarađuje, troškovima i dugovima, skupiti novac za novu. Ušteđevina (od svake je potrošene rublje spremao jedan groš) i nagrada kojom ga je nagrađivao ravnatelj, mogle bi pokriti polovicu svote od osamdesetak rubalja za koju se Akakije nadao da će se dogovoriti s krojačem.
Drugu polovicu može skupiti bude li godinu dana štedio odričući se svijeće, pazeći kako hoda da ne bi uništio potplate na čizmama, dajući rjeđe rublje na pranje da bi se manje habalo, odričući se večernjega čaja i večere.
No, usprkos odricanju i štednji, postao je odlučniji, živahniji i čvršći. Imao je cilj.
Najmanje jednom mjesečno posjećivao je Petroviča i razgovarao s njim o novoj kabanici. Posrećilo mu se pa je dobio 20 rubalja veću nagradu nego što je očekivao. Nakon nekoliko mjeseci gladovanja skupio je novac i nakon dva tjedna kabanica je bila gotova. Savršeno mu je pristajala.
Svi primjećuju novu kabanicu
Akakije je u svečanom raspoloženju odmah u kabanici otišao u ured gdje su svi odmah primijetili promjenu i čestitali mu smatrajući da se nova kabanica mora proslaviti. Akakiju je bilo toliko neugodno da je na kraju rekao da to uopće nije nova kabanica. Situaciju je spasio jedan od činovnika rekavši da će on umjesto Akakija prirediti čajanku jer mu je ionako imendan. Iako je htio izbjeći druženje, Akakije je morao pristati na nagovaranje kolega i doći na čajanku.
Cijeli je taj dan za njega bio blažen. Vrativši se kući, neprestano se smješkao, izležavao se do večeri, neprestano se diveći svojoj novoj kabanici.
Navečer odlazi na čajanku u imućniji dio grada. Putem susreće lijepo odjevene muškarce i žene, zaviruje u izloge, primjećuje što se oko njega događa.
Kolege ga glasno i veselo dočekuju, ali se vrlo brzo vraćaju svojoj zabavi, a Akakije ne zna kako bi se ponašao. Neko vrijeme gleda ostale kako kartaju, jede i popije dvije čaše šampanjca, ali mu brzo postaje dosadno, a i vrijeme je kada inače odlazi spavati. Oko ponoći odluči otići. Svoju novu kabanicu pronalazi na podu, pomno je očisti i odlazi kući. Osvijetljene ulice, snijeg što pada i ljudi kojih još ima na ulici dobrostojeće četvrti oraspolože Akakija. No što se više približavao svojoj siromašnoj ulici, bilo je sve manje svjetla i sve manje ljudi i Akakije se počinje brinuti.
Krađa kabanice
Na trgu su ga napala dvojica bradatih muškaraca i otela mu kabanicu.
Akakije traži pomoć i obraća se redaru koji ništa nije primijetio, a ovaj ga upućuje da se sutra obrati policiji.
Kada je kod kuće ispričao kućevlasnici što mu se dogodilo, ona mu savjetuje da se ne obraća policiji, nego da odmah ode do samog načelnika jer mu policajci neće previše pomoći.
Odmah ujutro odlazi do načelnika, ali ga obavješćuju da on spava. Isto se dogodi u deset sati, u jedanaest, a kada je došao u podne, obavijestili su ga da je načelnik izašao. Kada je konačno došao do načelnika, ovaj mu je postavio takva pitanja da je ispalo da je Akakije sam kriv što su mu uzeli kabanicu.
Akakije toga dana prvi put u životu nije otišao na posao.
Sljedećega dana na posao odlazi u svojoj staroj kabanici. Čuvši što mu se dogodilo, kolege su odlučile skupiti novac za novu kabanicu. Ali svota je bila premalena jer su nedavno već skupljali novac za portret ravnatelja i nekakvu knjigu prijatelja šefa odjela. Neki nisu propustili priliku ponovno se narugati Akakiju.
Jedan od kolega savjetuje mu da se ne obraća policiji, nego da se odmah obrati nekoj visokoj ličnosti koja će ubrzati potragu.
Odlazak visokoj ličnosti
I Akakije je otišao visokoj ličnosti.
U trenutku Akakijeva dolaska, visokoj je ličnosti u posjetu bio njegov prijatelj iz mladosti s kojim je razgovarao o nebitnim stvarima. No, da bi prijatelju pokazao kako je bitan, pušta Akakija čekati. Kada ga konačno primi, Akakije teškom mukom ispripovijedi što se dogodilo. Visoka ličnost nije imao sluha i bio je jako ljut što Akakije nije poštovao proceduru u hijerarhiji, nego se odmah obratio njemu.
Toliko se izvikao na Akakija da je ovaj zamalo nije „skljokao na pod“.
Akakije umire
Akakije se u bunilu od razočaranja, poniženja i nemoći, bez kabanice na sanktpeterburškoj hladnoći vraća kući. Razbolijeva se i nakon nekoliko dana, ne izlazeći iz nesvijesti u kojoj bunca o kabanici, svađa se i psuje visoku ličnost, umire.
U uredu su tek nakon nekoliko dana shvatili da ne dolazi na posao pa šalju službenika koji saznaje da je Akakije umro. Odmah su ga zamijenili nekim drugim koji, doduše, nije imao tako lijep rukopis.
Duh koji krade kabanice
No, ovdje ne završava njegova priča. Gradom su počele kružiti priče kako se kod Kalinkina mosta pojavio mrtvac u liku činovnika i da ljudima otima kabanice. Jedan je od Akakijevih kolega tvrdio da je mrtvac upravo Akakije. I policija se uključila u hvatanje duha da bi ga se kaznilo za primjer drugima.
U jednom su ga trenutku, dok je skidao kabanicu umirovljenom glazbeniku, skoro i uhvatili. Spasilo ga je to što je jedan od pozornika morao, da bi se okrijepio, ušmrkati burmut od kojega je duh tako jako kihnuo da je sav burmut završio pozorniku u očima, a duhje nestao. Od toga je dana pozornike uhvatio toliki strah da se više nikome nisu približavali.
U međuvremenu, visoka se ličnost sažalila nad Akakijem i želeći mu ipak pomoći, šalje službenika k njemu, ali saznaje da je ovaj umro. Osjeća grižnju savjesti i da bi se razonodio, odlazi prijatelju zabaviti se. Dobro raspoložen od šampanjca odluči posjetiti svoju „prijateljicu“ Karolinu Ivanovnu na drugom dijelu grada. Na putu ga napada mrtvac uhvativši ga za ovratnik. U mrtvacu prepoznaje Akakija koji traži od njega da mu da svoju kabanicu jer se nije pobrinuo za njegovu.
Visoka ličnost prestravljen i u panici ostavlja kabanicu, bježi kući i pod dojmom događaja mnogo rjeđe viče na podređene i svakoga sasluša.
Mrtvac se otada prestao pojavljivati. Izgleda da mu je kabanica visoke ličnosti savršeno pristajala.
Pogledajte i:
Kabanica – karakterizacija Akakija Akakijeviča
