Glorija

Glorija Ranko Marinković

Sadržaj Glorija

U ovom djelu autor je želio opisati iskušanu ljudsku postojanost.

Crkva je u tom kontekstu simbol ljudske težnje za apsolutnim i uzvišenim, dok je cirkus simbol banalnosti i primjer neodgovornog služenja bogu trenutnog užitka, zabave i ludosti.

Iskušenja su prikazana u sudbini dvoje protagonista ove drame: svećenika i cirkusantkinje. Da bi privukao pažnju vjernika koji se sve više odvraćaju od crkve, don Jere pribjegava mistifikaciji, uz pomoć Glorije koja napušta cirkus i stavlja se u službu crkve, pozirajući kao madona koja trepće očima i pušta prave suze.

Njezina je pojava privlačna i sugestivna, pa vjernici dolaze, vjerujući u čudo. Don Jere želi svoju okolinu, i Gloriju, i samoga sebe, uvjeriti da cilj posvećuje sredstva, pa bi na taj način i ova pri­jevara imala svoje duboko opravdanje.

Nasuprot hladnom i bezosjećajnom don Jeri, Glorija je oli­čenje životnih principa i naglašene emocionalnosti. Sukob među njima je neizbježan, koliko se god činilo da će ih sve okolnosti napokon spo­jiti kao muškarca i ženu.

Glorija je bila spremna žrtvovati svoj mali svijet slave i zauvijek zaboraviti cirkus da bi ostvarila svoju ljubav, vjeru i pokornost u, blizini muškarca koji je sve vise zaokuplja.

Don Jere, naprotiv, slijepo ostvaruje naum, koji je očito u suprotnosti s is­tinom, s ljudskom prirodom, pa i s njegovim najdubljim porivima.

Ot­krivši kulise, i predstavu, zapravo cirkus u osnovi crkve, Glorija odba­cuje redovničku halju i lik sestre Magdalene, da bi se vratila svome pozivu i pljesku gomile.

Ali ona više nema vjere ni u to svoje nebo, pa Glorija uznemirena novim pokušajem don Jere da je otrgne od njezine prirode, gubi ravnotežu (simboličnu i stvar­nu!), strmoglavljujući se uz smrtni vrisak pred očima užasnutih gle­dalaca.

Autor je u Gloriji uspio kreirati nekoliko izrazito životnih tipova i karaktera (osim spomenutih, također biskupa, Rikarda Kozlovića, don Zanu, don Florija i dr.), a da ipak čitava drama nije ostala u okvirima psihološkog realizma, nego se uzdigla do životne simbolike.

Iz djela Glorija Ranka Marinkovića

DON JERE: Toma, odvedite časnu sestru…

       TOMA: E, da, i vrijeme bi bilo,.. Krcato je svijeta pred cr­kvom.

       DON JERE (nastavlja na svoje riječi):… a onda, pustite svijet

u crkvu.

       Sestra Magdalena izlazi. Za njom. Toma.

       Pauza.

       Don Zane diskretno počeka dok sestra Magdalena izađe, tada se počne svlačiti. Priprema se za večernjicu.

       Šutnja. Don Jere čeka da don Zane započne razgovor. No ovaj šuti, upravo muči ga šutnjom, dugo i okrutno. Zatim, progovori in­diferentno o sasvim sporednom predmetu.

       DON ZANE (navlačeći preko glave crnu sutanu): Opet se poja­vio morski pas. Eno oglasa lučke kapetanije. Nešto nas često posje­ćuju te nemani sada poslije rata. I jedu ljude, što je najgore! Samo nam je to još trebalo! Eno, nedavno, gore u Hrvatskom primorju pojeo jednu ženu. Dijete ostalo na plaži plačući, a zvijer mu rastr­gala mamu i pojela. Užasno, užasno!

       Pauza. Don Jere ne prihvaća razgovor, već šeće zamišljeno po sakristiji.

       DON ZANE (oblači roketu i prebacuje stolu oko vrata, koju pri­je toga mehanički poljubi): Sad  će opet don Florijo na kupanje s ja­bučicama. Pa da barem kupi poštene jabuke, da se ima što pojesti, nego one sitne, kisele jabučice što plivaju jer su šuplje i crvljive…

       DON JERE (rastreseno, bez osobitog zanimanja): Kakve jabu­čice?

       DON ZANE (tobože vrlo začuđeno): Što? Vi ne znate za don Florijove jabučice? (Don Jere zastane u šetanju). On baca jabučice u more prije nego se sam spusti u vodu. Baca ih daleko, u polu­krugu, pa djeca skaču za jabukama. Tada se don Florijo spušta u vodu i kupa se, zaštićen od morskog psa živim pojasom djece.

       DON JERE (promrsi s mržnjom): Egoist!

       DON ZANE: Hja, egoist. Svi smo mi egoisti, dragi don Jere, kad se radi o našoj tanahnoj kožici. Zar smo mi, vi ili ja, bolji? Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Uostalom, nikada se još nije de­silo da bi morski pas ovdje…

       DON JERE (gorljivo se prihvaća dobačene teme; žestoko ga prekida): Ne radi se o tome da li se desilo? Pa sve da je i potpuno isključena mogućnost da se desi, svejedno — kakva je to savjest?

       DON ZANE (superiorno podrugljivo): Eh, savjest! Vi odmah upotrebljavate krupne riječi za sitnice. Kakva posla tu ima savjest? Starac je naprosto smiješan sa svojim čudnim slabostima… koje su ružne, žurim se da dodam, jer već vidim da se i na mene srdite.. (Smijući se): Originalan je on! Zar mislite da bi to radio, kad bi doista mislio da bi se mogao pojaviti morski pas?

       DON JERE (jednako razdraženo): A zašto onda radi?

       DON ZANE: Uh, zašto? Što ste vi strašno logični! — A tko zna zašto? Zbog cjelovitosti užitka? Zbog komoditeta? Tko zna? Možda voli čuti djecu oko sebe? Konačno, u njegovim godinama — recite mi da mislim laički — čovjek želi biti djedom. Možda se tako, na neki način, igra s nerođenim svojim unucima? Tko zna? U tim go­dinama, čovjek i sam pomalo postaje djetetom, voli se igrati. Mo­žemo li to zamjeriti?

       DON JERE (zagrižljivo): Da, ali zato treba biti i bezazlen kao dijete!

       DON ZANE: Pa ne možete reći, da je don Florijo zao! A, to nipošto! Čudak — koliko hoćete, ali zao — nikako! I moram vam reći, da ga volim. Volim ga zbog njegove iskrene male staračke pokvarenosti. On ne licemjeri. (Imitira don Florija): E, nijesmo ere­mite, perbacco!

       DON JERE:.Da, to je dobra isprika za sve njegove… nje­gove …

       DON ZANE:… Njegove, njegove… A naše? Eh, mi anđeli! (Odjednom):A eto, vidite, danas se, na primjer, pomirio s presvijetlim! Nema više »glave od kupusa« ni »Pantalona«, nego lijepo »bi­skupe, ovo, biskupe, ono«, čak ga i sasluša dokraja što mu govori. Eno ih sve trojice; cijelo se popodne igraju s lutkom u biskupovom kabinetu. Do sada sam bio s njima.

       DON JERE: Trojica? Koja trojica?

       DAN ZANE: Pa biskup, don Florijo i Floki Fleche! Donio je Floki svoju lutku u biskupiju, — zar ne znate? — pa smo se do sada igrali. Oni su još ostali…

       DON JERE (gleda ga oštro, optužujući): To ste vi učinili!

       DON ZANE: Učinio, što?

       DON JERE: Onog cirkusanta doveli u biskupiju!

       DON ZANE: Ja? — ne! Presvijetli ga je zvao. Vas nije htio mo­liti, jer je znao da ćete naći načina da ga ne poslušate — to mi je i rekao — pa je mene zamolio da mu ga dovedem. Htio se svakako upoznati s tim njegovim izumom. I moram vam reći, da ga je Floki naprosto osvojio. Štaviše, i posredovao pomirenju s don Florijom. I eno ih, sve trojice, igraju se s Flokijevim mehanizmom kao djeca. A nije to ni tako loše napravio Floki. Čak, čak vrlo in-te-re-san- tno…

       DON JERE (promrsi kroz zube): Infamno!

       DON ZANE: Molim? Ne, don Jere, trebali biste i sami pogle­dati. Ozbiljno. Znate da se nikako i ne opaža mehanizam. Sve je kao živo. I doista miče očima… i kaplje krv! Vanredno! Čudo jedno!

       DON JERE (gleda ga uporno, s mržnjom i šuti. No don Zanu to kao da oduševljava).

       DON ZANE (živahno): A što je najvažnije: zaustavite  mehanizam i sve je svršeno. Vrlo jednostavno. I praktično. Hoću reći, nema nikakvih komplikacija, nikakvih… kako da kažem — psiholoških posljedica. Okrenete ključ, i gotovo: nepomičan kip.

       DON JERE (stane pred njega izazovno): Čujte, don Zane, ah mi imate što reći, molim vas da mi kažete izravno, u lice, i to običnim riječima, a ne tu nekakvim… basnama!

        DON ZANE: Basnama? Bog budi s vama, don Jeronime, ka­kvim basnama? Pričam vam baš najobičnijim riječima kako funkcionira mehanizam oca sestre Magdalene, koga vi, uostalom, prezi­rete. I oca i mehanizam. A vjerujte mi, nemate pravo. Stari je Floki sasvim pristojan čovjek, s dobrim manirama. Istina, malo pretje­ranim, ali to nas, eto, malo i zabavlja, zato mu ih i opraštamo. A što se mehanizma tiče, to je sasvim dobar stroj, rekao bih čak nepogrešiv…

        DON JERE (gubi živce): Ne mučite me više!

        DON ZANE: Bože moj, zar ja vas mučim? Pa što niste odmah rekli! A ja sve mislim da ću vas zabaviti. Jer vidim, loše ste volje… Bog mi je svjedok, nisam vas htio mučiti Nego vi ste uporno šutjeli…

        DON JERE: Vi ste šutjeli uporno!

        DON ZANE: Kako? Pa ja sam počeo govoriti!

        DON JERE: Da, o morskom psu!

        DON ZANE: Ah, na što sve vi ne pazite!

        DON JERE: Pa valjda se ovdje kod nas dešavaju neke važnije stvari, o kojima bi bilo vrijedno govoriti?

        DON ZANE (ironično): Na primjer?

       DON JERE: Vrlo dobro znate što mislim!

        DON ZANE: Mislim da znam. Samo, o tome se više nema sto govoriti. Kad se skoči u vodu, treba plivati a ne govoriti. Kad se govori, voda ulazi u usta i tone se, ako se ne varam. A eto i morski psi vrebaju…