Derviš i smrt Meša Selimović
O djelu
Inspiracija za pisanje romana „Derviš i smrt“ je smrt najstarijeg autorovog brata, Sefkija, koji je streljan u Tuzli 1944. godine.
Radnja romana odvija se u 18. stoljeću u bosanskoj kasabi. „Derviš i smrt“ je psihološki roman i lirsko-meditativni, sastoji se od dva dijela, u prvom se nalazi devet, a u drugom sedam poglavlja.
Ajet je rečenica ili izričaj iz Kur’ana, uvod je u svako poglavlje romana. Prvo i posljednje poglavlje započelo je s istim ajetom, na taj način ostvarena je ciklička struktura u romanu.
Roman je zapravo ispovijest Ahmeda Nurudina, poglavara muslimanskog samostana.
Sadržaj romana Derviš i smrt
Ahmed Nurudin ima četrdeset godina, poštuje pravila derviškog reda, upravitelj je derviškog samostana u Osmanskoj Bosni, zbog toga što živi u tekiji misli da je vanjski svijet savršen. No, uhićenje Haruna, njegova brata, mijenja sve.
Ahmed pokušava osloboditi svoga nedužnog brata, te odlazi Aliji Džaniću, dobrotvoru tekije koji je bolestan, a njegov zet kadija Ajni-efendija izdao je nalog za zatvaranje njegova brata.
U kući je susreo starčevu kćer, lijepu ženu koja je imala oko trideset godina, ona je u tekiju poslala poziv kojim moli Nurudina da pokuša uvjeriti Hasana, njezina brata, da se dobrovoljno odrekne svoga nasljedstva kako bi sramota obitelji bila manja koju je on uzrokovao svojim ponašanjem.
Ahmed je pristao razgovarati s Hasanom, to mu je stvorilo izvrsnu priliku jer se tada mogao zauzeti za svoga brata. Ahmed nije osjećao da postupa prema svojoj savjesti, jer bi na taj načinu Hasanova prava bila nasilno oduzeta, ipak je pristao jer se radilo o dobrobiti njegova brata.
Nije mogao spavati i noć je proveo u tekijskom vrtu i upravo te noći u vrt doluta neznanac, bježao je pred progoniteljima.
Ahmed ga nije izdao, a bjegunac se skrio u jednoj oronuloj kućici koja je bila skrivena u grmlju. Ahmed se zapravo nije htio miješati, ali samim činom šutnje znao je da je već umiješan.
Ujutro je razgovarao s Mula-Jusufom, mladim dervišem koji prepisuje Kur’an, Ahmed mu je pomogao u prošlosti. Mula-Jusuf pozove stražare, no bjegunac je nestao. Ahmed bjegunca nazove Ishak, po svome stricu, koji se javlja u ključnim trenutcima u romanu, poput nečiste savjesti.
U prenoćištu ga je dočekao otac koji ga zamoli da se zauzme za Harana. Njegov otac se ne slaže s Ahmedovim životnim putem, i on se pita da li bi se otac i za njega tako zabrinuo. Ahmed odlazi razgovarati i s muselimom – sreskim načelnikom, ali ne uspije dobiti nikakav odgovor. Odluči kako ocu neće reći istinu, već mu pružiti nadu.
Nakon što je njegov otac otišao, u posjet mu dolazi Hasan, a u razgovoru s njim saznaje što se zapravo dogodilo s njegovim bratom.
Harun je bio kadijin pisar od povjerenja, saznao je što se dogodilo s jednim trgovcem koji je bio protiv vlasti. Trgovac je uhvaćen, te je potpisao spise u kojima je sve priznao, osuđen je na smrt i pogubljen.
Spisi koje je potpisao trgovac su sastavljeni ranije, na spise je naišao Harun te su ga zatvorili u strahu da sve ne otkrije.
Hasan mu pokloni Abul Faradžovu “Knjigu priča“, imala je korice od safijanske kože, u četiri ugla nalazile su se zlatne ptice, koje za Ahmeda simboliziraju najveće prijateljstvo.
Ahmed je sutradan posjetio Hasana kako bi razgovarali i kako bi pronašao mir. Razgovarali su o tome što je moralnije u situaciji kada žena vara muža s mladićem koji je njegov daleki rođak, a istovremeno muž se prema njemu odnosi kao prema svome sinu, mladić je kod njega i zaposlen. Hasan je u situaciji kada treba odlučiti da li otkriti njihovu tajnu, što bi dovelo do tragedije, ili šutjeti, a tada možda do same tragedije niti ne dođe?
Ahmed mu je i rekao za molbu njegove sestre, Hasan se pristane odreći nasljedstva, ali pod uvjetom da puste njegova brata, Haruna.
Ahmed je razgovarao s Ajni-efendijom, ali on nije pokazivao razumijevanje. Ahmed je susreo i čovjeka koji mu je bio nepoznat, a on ga je upozorio da pazi na svoje ponašanje i da treba odustati jer je u opasnosti.
Zbog te prijetnje Ahmed je postao još odlučniji. Sutradan odlazi kod muftije, ali bez uspjeha. Ondje je susreo Kara-Zaima, s njim je bio na ratištu, postao je sjena onoga što je nekada bio.
Nakon što se vratio u tekiju, hafiz-Muhamed kaže mu kako je njegov brat Harun mrtav tri dana. Ahmed u džamiji održi govor za brata. Nije osjetio olakšanje i dalje je bio žalostan, osjećao se bespomoćnim. Hasan mu je pružao podršku.
Kada je sutradan Ahmed prolazio kasabom pretukla su ga četiri stražara, a iste noći je odveden u tamnicu.
Stražar Džemal bio mu je kontakt s izvanjskim svijetom, saznao je kako je u toj ćeliji bio i njegov brat.
Puno je razmišljao i očekivao kako će ga netko osloboditi, ali nije nitko došao. Zatim su ga premjestili, u drugoj ćeliji prepozna Ishaka, te ga iznenada puste.
Drugi dio romana počinje pričom o vremenu kada je Ahmed bio mlad, o vremenu koje je proveo u vojsci te o prijateljstvu s jednim dječakom koji je živio sa svojom majkom i bakom koja je bila slijepa.
Njegova majka bila je udovica, a kako bi očuvala svoje imanje vojnicima je prodavala hranu, piće i pružala im tjelesne usluge.
Dječak ništa nije znao o tome, a kada su vojnici saznali da ona surađuje i s protivnicima, pogubili su je. Ahmed je dječaku i njegovoj baki pomogao da se sklone na sigurno, a poslije kada je njegova baka umrla, Ahmed ga je pronašao i odveo u tekiju.
Mula-Jusuf je bio poslušan Ahmedu, ali se počeo vezati za Hasana. Postali su i prijatelji, a tada je Hasan prekinuo prijateljstvo. Ahmedu nije bilo jasno zašto.
Ahmed odluči razgovarati s Jusufom i tada saznaje kako je izdao njegova brata te od njega zatraži da mu oprosti ili da ga mrzi. Jusuf pokuša samoubojstvo vješanjem, ali ga spase.
Hasan je za to znao i zbog toga se udaljio. Ahmedu je odobreno da bratovo tijelo pokopa u tekijskom vrtu. Hasan se pomiri sa svojim ocem koji je bolestan, te se brinuo o njemu.
Ahmed i Hasan postaju sve veći prijatelji, Ahmed u njemu pronalazi utjehu. Hasan odlazi na put, a Ahmed s Alijagom, Hasanovim ocem, razgovara o Hasanovoj mladosti.
Hasan se obrazovao u Carigradu, mnogo je patio za svojom domovinom. Nakon što je upoznao Dubrovkinju Mariju i supruga bio je sretan jer je ponovno čuo svoj jezik.
Zaljubio se u Mariju, te prekida školovanje i zajedno s njima odlazi u Dubrovnik. Ona je isto zaljubljena u njega, ali ne želi povrijediti supruga. Hasan je vrlo nesretan, odlazi iz Dubrovnika kući, posvađao se s ocem jer je on svima govorio kako je njegov sin Hasan vrlo uspješan u Carigradu, a to se pokazalo netočnim zbog njegova povratka, oženio se i rastao tijekom jedne godine, trošio je i rasipao.
Prije nego se vratio s puta Hasanova sestra objavi kako je trudna.
U tekiju dolazi Osman-beg, u Posavini je ugasio bunu, zatvorio Posavce u tvrđavu, te je u tekiji želio prenoćiti.
Od njega je doznao kako je Mustafa, sin zlatara hadži-Sinanudina, postao carski silahdar.
Ahmed odluči ne javiti zlataru vijest. Ujutro je rekao Jusufu da prenese kadiji da je upravo Sinanudin kriv jer su Posavci pobjegli iz tvrđave, te su starca odveli u tamnicu. Ahmed je računao na pobunu ljudi protiv zatvaranja zlatara.
Svi su se pobunili jer je stari zlatar zatvoren, Ahmed i Hasanov otac šalju pismo Sinanudinovim sinu u kojem ga obavještavaju kako mu je otac pritvoren. No, kasaba se već pobunila, oslobodili su starca Sinanudina, kadiju ubili, a muselima natjerali u bijeg. Ahmed je postao novi kadija.
Hasanova sestra je postala udovica i čekala dijete. Ahmed ju zaprosi, ali ga je ona odbila.
Hasan kupuje imanja u Posavini, koja je osiromašena poslije ustanka, a zbog imanja se sukobljuje s vezirom.
Piri-Vojvoda koji je pratio sumnjive ljude, predao je Ahmedu pismo Hasanovog prijatelja, dubrovačkog trgovca, a u njemu govori protiv bosanske vlasti.
Za bijeg Dubrovčanina iz kasabe optužili su Hasana i Ahmeda. Stigla je zapovijed da se Hasan zatvori u tvrđavu, zbog straha Ahmed je potpisuje.
Jedne noći, uz prisustvo Mula-Jusufa i s nalogom koji je potpisao Ahmed, Hasana su izveli iz tvrđave zbog premještaja u Travnik.
Međutim, na putu prema Travniku su nestali. Svi su mislili kako je Ahmed pomogao osloboditi Hasana. Hasan i Mula-Jusuf šalju pismo u kojem opravdavaju Ahmeda. Kara-Zaim ga je obavijestio kako će zbog ovoga biti ubijen. Ahmed je imao vremena pobjeći, ali nije želio.
Na putu prema tekiji susretne mladića, njegova majka je bila Ahmedova jedina i prva ljubav, trebali su se vjenčati, ali roditelji su je već udali za nekoga drugoga jer su mislili kako je Ahmed poginuo u ratu.
Tri dana poslije njezinog vjenčanja Ahmed je došao natrag u selu i zajedno su proveli noć, taj mladić je najvjerojatnije njegov sin.
Ahmed svoju pripovijest završava istim stihovima iz Kur’ana kojima je i počeo
Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao, ali tko zna što bi ga na drugim putevima čekalo i što bi tada izgubio. Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je čovjek uvijek na gubitku.
Roman je završio bilješkom koju je napisao Hasan: „Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!“
Likovi u romanu Derviš i smrt
Ahmed Nurudin – glavni lik romana, ujedno i pripovjedač, značenje njegovog imena je „svjetlo vjere“, smisao njegova života bila je vjera dok mu nije uhićen brat, tada shvaća nesklad koji vlada svijetom, shvaća koliko je bespomoćan, na kraju ne uspijeva pronaći rješenje i odabire smrt umjesto bijega
Harun – Ahmedov brat, kadijin pisar, stradao je jer je znao istinu o jednom slučaju koji je bio namješten
Hasan – Ahmedov prijatelj u kojemu on pronalazi veliku podršku, nekada je živio poput Ahmeda, ali sada neprestano nešto traži, ne veže se i ne zadržava nigdje
Mula – Jusuf – mladi derviš, pisar, Ahmed ga je kao dječaka doveo u tekiju kada je ostao bez obitelji
Vrijeme radnje – 18. stoljeće
Mjesto radnje – derviška tekija koja se nalazi u Bosni